HPD Sisak

Hotel Vila Velebita - za tri dana od Baških Oštarija do Paklenice

IMG 20200708 191711

Preživjeli smo sedmu, pregurali osmu, prešli i prag prve zajedničke dekade, svatko u svom mozgu i po opasnim krivinama, izgradili usput nekakav viseći most, jer početak je projurio brzo poput kometa - upoznavanje, trudnoća, diploma, obitelj, traženje posla...

Trebalo je dok se sva ta naglo nagurana reorganizacija razrijedi, sjedne svakome na njegovo mjesto, da se u novim ulogama iskobeljamo, pronađemo, a ne samo zato što moramo, pa budući po potpisivanju papira nismo obavili klasično mladenačko putovanje, jer smo već nakon dva mjeseca prematali dijete, napravili smo to sad, praktički spontano, kako ni u ludilu ne bih da mi je netko prije tih deset godina rekao – skraćujući ljenjivo, predvidljivo morsko ljetovanje koje sam donedavno smatrala ekskluzivom rasterećenja, uvaliti djecu babama, natovariti 10-tak kila na leđa i uputiti se smjerom kontra civilizacije, na nekoliko dana u pohod planinama, ispipavajući vlastite granice taman onoliko da bi ih za idući put još malo rastegnula.

'E, ajmo...' – bilo je na prvi pogled i iskrsnulu ideju dovoljno.

Planirali smo odvaliti komad cjeline, prehodati uglavnom morskim rubom leđa Velebita, od Zavižana na sjeveru do izlaza iz kanjona Velike Paklenice na jugu, no planovi su tu da se izjalove, prognoza je u utorak, drugi dan puta, kada smo od doma na Alanu do Baških Oštarija trebali prehodati njezin južni krak, odnosno, čitavu Premužićevu stazu, pokazivala orkansku buru, pa smo zbog nedostatka slobodnog vremena i unaprijed dogovorenog čuvanja djece, prisiljeni aktivirati plan B.

Krećemo, dakle, u srijedu i po sredini, iz Baških Oštarija gore ususret srcu srednjeg Velebita, gdje smo prema prvotnom planu radi ograničenosti kapaciteta ruksaka trebali obaviti nadopunu zaliha.

Dan je, kao i oni što slijede, ispao savršen, na početku hladnjikav, s razmahivanjem hodanja topao, ponekad vreo, čiste atmosfere, razmaknutog neba i s darom povremenog osvježavajućeg povjetarca.

Prvo ispenjano odredište ispalo je Ždrilo, nedavno obnovljeno planinarsko sklonište smješteno na vrhu stjenčuge s pogledom na more i u obliku trokuta, koje je, jednako kao i naše krajnje dnevno ishodište, Šugarsku dulibu, osmislio, konstruirao i u njihovoj izgradnji sudjelovao, veliki entuzijast, planinar-arhitekt Ivan Juretić.

Bila sam tamo prvi put prije tri godine kada je nakon uspona Velike Paklenice, usputnih vrhova prvog dijela Premužićeve staze, Vaganskog vrha i Šugarske dulibe u samo 6 mjeseci progušćeno moje inače rijetko planinarenje i započelo navlačenje na visinsko hodanje. Nije nam išlo usput, no bila bi šteta ne skrenuti s rute, ispenjati tih dodatnih pola sata, podsjetiti se, vidjeti što sve i gdje (!), ljudska ruka iz čistog entuzijazma i u korist jedne čitave zajednice ljubitelja, može.

Startni dan hoda vodio nas je kroz dodatno prirodno iznenađenje – Ramino korito - jednu od rijetkih hrvatskih prašuma, gotovo isključivo bukve, što bi značilo da njom nikad nije šumarski gospodareno, nego živi, raste i obnavlja se kakva je tamo oduvijek.

Put kroz začaranu šumu traje i traje, izmjenjujemo se u vodstvu, zastajkujemo, jedemo, razgovaramo, komentiramo ljepotu, udišemo mir beskraja uspravnih stabala prošaranog sjenama, čašljajući nogama razdjeljak puteljka kroz dugovlatne travnate busene, preskakujemo, zaobilazimo ili se provlačimo ispod debelih prevaljenih debla, prepričavamo priče, analiziramo, povremeno planemo i posvađamo se.

Nakon nekoliko sati hladovitog šumskog svoda, bijelo kamenje pod nogama i valovi strmina progušćuju se, nalet svjetla sužava zjenice, pokrov visokih stabala nestaje rastvarajući kontrapunkt suncem raspaljene oštre uzbrdice.

Sjećam je se pod nazivom Pasjeg kuka, za koji je netko u šali rekao da je dobio ime prema načinu uspona za kojeg iz usta počesto ispada 'pas mater'. Prije aktivirane upornosti neminovnog grebanja duž nemilosrdnog nagiba zapaprenog sijanjem razgaljenog sunca, pravim se da promatram i slikam rojeve titravih jednobojnih, istočkanih i ispruganih leptira koje najviše privlači šušurasta, svjetloljubičasta glavica poljske prženice.

Rijetko se provlačiš kroz uzbibano more letećih cvjetova, opravdavam se razdraženom glasu odozgo: 'Jel' ti hodaš il' šta?!'

Prema sjećanju, uspinjanjem Pasjeg kuka uskoro bi trebala uslijediti završnica, no sjećanje se čini varljivo, prema predviđenoj satnici trebali bi hodati još barem dva sata. I zaista, ako laže prošlosti zamišljaja koza, ne laže rog produžetaka u upornoj izmjeni šumaraka, čistina i sve učestalijoj vijugavosti zapinjućeg kamenitog puta. Nakon nekoliko prevrtljivih 'sa'će, sa'će' napokon se iza tjemena uspinjuće staze brda, usput kojeg ne mogu više odoljeti branju stručka gospine trave što se žuti posvuda, razvija najprije valovita travnata zaravan, a zatim i u plavetnilu izduženo kopno Paga koji od tamo nije uobičajeno daljinski bijel, nego je toliko tvarno približen da mu se s razgolićenih smeđih komada kopna u tlocrtu može razabrati svaka pojedina kuća.

Nadomak smo cilja, sada znam, škiljimo, i na posljednjem vidljivom valu visinske zaravni ugledamo prepoznatljiv pravokutnik s metalnim odbljeskom dimnjaka oblika slova T, kakav valjda, u širem pojmu blizine, imaju sve ovdašnje kuće.

Kada sam prvi put, zimi, spavala na Šugarskoj dulibi stigli smo već u noći, i tada je to friško obnovljeno planinarsko sklonište, nakon što je na istom mjestu zamijenjen običan, najjadni limeni kontejner, tek stavljeno u pogon na raspolaganje putnicima namjernicima.

Radilo se o ekskluzivi, jer je na 1210 m nadmorske visine osvanuo planinarski apartman, osmišljen i izgrađen zalaganjem spomenutog arhitekta, ujedno strastvenog planinara Juretića, čije istočne i zapadne plohe nekad uboge limene kutije krase staklene stijene koje gore nisu mogle biti donesene nikako drugačije nego helikopterom.

Strepila sam s tadašnjim hodačkim društvom ugledavši penjanjem na zaravan njegovo jasno vidljivo upaljeno svjetlo, hoćemo li uz povećanu zainteresiranost znatiželjnika, unutra pronaći mjesto, jer planinarska skloništa su po svojoj namjeni uvijek otvorena, spavanje se kao u domovima ne rezervira, već su suštinska noćna ili nevremenska zaštita u udaljenoj surovosti prirode. Popunili smo tijekom noći sve njegove kapacitete, na knap se unutra rasporedili, budući je nakon nas stiglo još dvoje, tako da se nitko vani ne smrzne, mada ne bi, nekako bi se nagurali.

Nije bilo razloga da u predvečerje, za najljepšeg doba dana, netko ne sjedi na klupi pred vratima, a nije bilo nikoga, pa nismo mogli povjerovati ludoj sreći tajminga da će nas onako razgažene i istrošene dočekati prazno sklonište. Da ćemo se, premda preko dana putem nismo sreli krupnijeg, sisavskog života osim divokoze, raskomotiti i sami koristiti eksluzivnim planinarskim smještajem, reklo bi se s pet zvjezdica, valjda jedinim takve vrste uređenja u cijeloj Europi, točno pred osjećajem kako više ne možeš dugo dalje.

A zapravo nije čudno, jer je sa 7 i pol do 8 sati hoda, 'usred ničega', Šugarska duliba teško dostupna, k tome je sredina tjedna, te je zbog situacije s boleštinom, smanjen broj stranaca koji piče 'Via Dinarica'.

I iako smo uživali u svim modernim pogodnostima smještaja s predviđenih 0% ekološkog otiska, u raskoši metalnog umivaonika u koji se voda akumulirane kišnice slijeva pritiskom u podu ugrađenog gumenog gumba, sa svjetlom, strujnim i USB priključkom napajanim Suncem, u okruženju konstruktivno rasklopivog drvenog namještaja i zidnih obloga, izloženi vidljivom plesu svjetla Mjeseca i neobično krupne Venere u konstelaciji sa zvijezdama kroz prozirno stijenje zidova, usred noći, nekoliko me puta oprala panika, stijesnila nedokučiva tišina i svijest o okruženju prostora.

O tome da smo iako zaključani i na toplom, potpuno sami u srcu velebitske divljine, pogodna meta uzrocima uznemirujućih slika koje smo susreli na putu do obliženjeg bunara – nadugačko rastrešenu, duboko razrovanu zemlju mišićima neke krupne životinje i svježe, debelo izrezbarene znakove ukrug čitavog, ljudskoj visini dostupnog debla bukve. Razmišljala sam te noći o Nikoli Horvatu, Tatjani Šavorić, svim onim hrabrim dušama koje su se mjesecima, potpuno same kretale i spavale, ponavljam, potpuno same, u planinana, da im, ako ništa drugo, samo zbog te činjenice treba biti dodijeljena medalja, jer iz moje perspektive sada, potkurena strahovima zamišljaja, ja bih preko noći posjedila ili se zauvijek promijenila.

Naposljetku sam se smirila i ipak naspavala, jer nismo baš morali ustajati rano ujutro na pokret, budući za čitav drugi dan imamo planirano prijeći samo 5 sati do Stapa, odnosno, idućeg skloništa. Zato smo polako se pakirajući, bezbrižni, okruženi sveprisutnim zujem i izmičući glave velikom broju najraznolikijih letajućih insekata, u miru pojeli stare sendviče, zahvalili mjestu na ugodnom primanju i minimalnom uznemiravanju šumskih duhova, pospremili za sobom, zaključali sklonište i odšetali po zalihe vode do bunara ispod kojeg nas je kao čašćenje kuće na odlasku dočekala obilna porcija šumskih jagoda.

Dugotrajnije kretanje divljinom planira se prema opskrbi vodom i noćilištima, pa iako smo mogli hodati još dalje, idući cilj bilo nam je Tatekovo sklonište podno jasno razaznajuće oble kamene gromade Stapine, specifičnog oblika. Vizura puta drugog dana znatno se mijenja. Izlazimo iz hladovitosti šume na ucvrljene odsječke makije i uz provlačenje kroz iskrhane kamene komade.

Mijenja se i miris, vidim ih uz put, sitne radi suše, roza i bijelo rascvjetane niske grmuljke karanfila. Njušim ih i čudim se ovdje nepripadnom šnjofu kičastih aranžmana i cvjećara. Podcijenili smo prilaz Stapu, relativnu kratkoću prelaska, jer staza je iako obećavajućeg kraja s putokaznih tabli - za dva sata, sat pa 15 minuta - neprekidna i čini se kao da nas njima netko zafrkava, jer se put izdužuje kroz još jednu čistinu, šumarak niskih, kvrgavih borova, nešto nam podmeće zapinjuće kamenje duž ekstremno uskih i vijugavih stazica kojima nikako kraja.

Počinjemo se napokon spuštati prema obećanoj udolini Stapa, vidimo i stršeće zaobljenje Stapine u društvu drugih, prirodom zapanjujuće isklesanih bijelih stjenovitih monolita, kad se Matija prije zadnje spuštajuće, iskrhane kamene plohe naglo koči.

Pitam: 'Čuješ glasove?'

Nakon što 36 sati osim jedno drugoga nismo vidjeli čovjeka i s iskustvom prostrahovane noći mislim si: Neka ih, dobro je...

Uz dubok muški glas i pigeon english, čujem još nekoga. Ispada Nijemac, učitelj, s dvojicom sinova koji ih unatrag nekoliko godina svako ljeto da stasaju vodi Slovenijom ili Hrvatskom na jednotjedni hike.

Najviše nas brine voda, suho je doba godine, mogla je presušiti, vrućina nas je iscrpljivala, popili smo skoro sve što imamo, a ne bi bilo zgorega isprati sa sebe prašinu i znoj. Sretni smo kao mala djeca kad nam Nijemac objašnjava da je odmah iza skloništa u stijenu ugrađena željezna crpka iz koje se voda može pumpati u izobilju, samo se mora ostaviti uvijek napunjena bočica vode kako bi se dovela 'pod tlak' i pokrenula.

Dok jedemo u hladu ispred skloništa poput careva salatu od tune iz konzerve, ostatak suhog sira i zadnje komade krastavca i paprike, čujemo osim Nijemca koji sinovima glava klonulih na stol, čita vijesti, toliko razumijem, još drugih glasova. Pojavljuju se mlađi tip i ženska, tako, slično nama prije pola sata, dišu škrgama. Već uz pozdrav znaju kako se zovemo i da smo i Siska, vele, i mislili su da će nas ovdje sresti, prate nas od Ždrila po upisnim knjigama iz skloništa. Planinarski vodiči iz Splita koji u suši izletničke sezone iz vlastitog gušta obilaze već nekoliko puta prehodana planinska odredišta. Skromni su, ugodni, u planini prema izreci ne možeš sresti loše ljude, imamo sličnih iskustava i što za podijeliti, no rastura me glavobolja kao i svaki drugi po redu dan planinarenja, pa se želim što prije svući i ispružiti.

Za sklonište sam otprije znala da je skromno. Sklepano je od svega i svačega, održavano i čisto koliko može biti, no zaista pohabano i samo nužno za spavanje. Matija me smiješkom zove pogledati 'spavaću sobu'. Okrećem glavu s grimasom gađenja od 20-tak cm uzdignute daščane podloge s umrljanim, poderanim spužvama, jer imamo izbora, nosimo šator koji dižemo nekoliko metara od kolibe pod borom pa smo zaštićeni od komaraca, čitavu noć obavijeni kroz mrežicu dopirućim svjetlom zvijezda i Mjeseca te hukom blagog velebitskog vjetra.

Ujutro zadnji dan ustajemo rano, čeka nas najduži komad puta zaključno s ciljem i traženjem smještaja za noć ponovno u civilizaciji. Sa Splićanima dijelimo veći dio puta, do idućeg planinarskog skloništa na Strugama, odakle sutradan kreću u pohod najvišeg vrha Velebita, Vaganskog, dok se mi spuštamo niz kanjon Velike Paklenice i izlazimo iz nacionalnog parka. No, ne doručkujemo pred Tatekovim skloništem zajedno, krenuli su ranije, jer prije uspona platou pod falusnom izbočinom Stapine, toliko istaknutom da se u masivu Velebita razabire i s ceste na putu od mora, skreću razgledati izloške na mjestu nazvanom Kamena galerija, što im uzima oko sat vremena, pa se nakon pozdrava s Nijemcem rastajemo, kod skretanja za uspon galeriji čujemo ih, prestižemo i više se ne susrećemo, mada se na zaravni prostranstva Velikog Rujna par puta iz daljine uočavamo.

Nakon impozantne Stapine spuštamo se i uzdižemo putem Velikog Rujna, jednog od najljepših putova kojima sam hodala, da nije ljetne zažarene sunčine kroz sate oko podneva koliko nam treba da mu priđemo i prijeđemo ga, uz žestok miris kadulje i lelujavu melodiju zvona s vrata goveda iz duboke udoline okružene vijencem planinskih vršaka.

Rujno je stočarski kraj pa prolazimo njegov beskraj zaobilazeći osamljena stada konja i goveda, okruženi biosferi prilagođenom rojem muha.

Sunce i žega, uz vodu, ubrzano nam cijede energiju, iako satima zaravan prehodavamo bez uspona, za sobom dižući prašinu. Idući mini cilj i stajališna točka neka nam je predviđena kapelica s pripadajućim bunarom, no nakon ubrzanja uzrokovanog blizinom stada s bikovima, kraj kojeg se prolazeći dogovaramo baciti ruksake i brzinski popeti na borove ako se nekoj od bičina prohtije za nas najgore, a budući se kapelica skoro ne nazire, naotečenih nogu skrećemo u dvor polurazrušene kamene kuće. Razmatamo pjenaste podloge, skidamo mokre čarape i zaprašene tenisice, 20-tak se minuta ispružamo, čak i sanjam kratko prije ponovnog polaska.

Kapelica se na kraju rijetko naseljenog mjesta na Velikom Rujnu ipak pojavljuje. Okolo je nekoliko blizu naguranih kućica ispod slabo zašumljene goleti ispruganih planinskih masiva i sve su friško i podjednako izvana tradicionalno uređene, s pokojim solarnim panelom. Iako imamo dovoljno vode, dobro nam dolazi osvježenje ispred neobične kapelice čije su klupe od grubo tesanog drveta za održavanje mise vani, ispod razgranate krošnje stare lipe. Po strani je i minimalistički oltar, a prozori su 'svete' građevine, kao inače vrata planinarskih domova, oblijepljeni naljepnicama raznih planinarskih društava.

Na vanjskoj strani ogradnog zida kapelice posvećene Gospi nailazimo napokon na ime naše krajnje hodačke točke. Trebamo još samo preći ostatak Rujna, popeti jedno veliko brdo do raskrižja putova na prijevoju zvanom Stražbenica i spuštati se završnih dva sata niz kanjon Velike Paklenice, najprije do Borisovog doma, a zatim i izlaza iz nacionalnog parka.

Okus prvog piva nakon 3 dana, kliženja niz grlo rashlađene, gorke pjenušave tekućine, za koju sam već prvu večer rekla da sam grdno pogriješila što je negdje u ruksak unatoč teškoj insuficijenciji mjesta nisam nagurala, a drugu za nju htjela dati 200 kuna kad bi mi je netko mogao donijeti, teško je uopće opisati.

A tek okus juhe, ribe i palačinki u restoranu te osjet čistih, bijelih plahti na mekanoći kreveta?

Zapravo tek sad, nakon dugo vremena, znam što je sreća.

Tekst i fotografije: Petra Sigur


Početna stranica

Kontakti

HPD SISAK

Ivana Meštrovića 32

44000 Sisak

HRVATSKA

e-mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.